Treću godinu zaredom proveli smo istraživanje koje mjeri stanje digitalne transformacije hrvatskog gospodarstva. Hrvatski Digitalni Indeks (HDI) analizira spremnost hrvatskog gospodarstva na izazove koje donosi iznimno brz rast i razvoj novih digitalnih tehnologija koje u znatnoj mjeri mijenjaju tradicionalni način i organizaciju poslovanja. Istraživanje za cilj ima analizirati digitalnu spremnost poduzeća iz različitih gospodarskih sektora te na temelju dobivenih rezultata izraditi prijedloge preporuka i smjernica za unapređenje digitalnih kapaciteta hrvatskih poduzeća, ali i cjelokupnog gospodarstva.

Digitalna transformacija u Hrvatskoj 2021.

U ovogodišnjem istraživanju podaci su prikupljeni od 273 hrvatska poduzeća, od toga 56 velikih i 217 srednjih. Subjekti su, u skladu s nacionalnom klasifikacijom djelatnosti (NKD), grupirani u pet velikih skupina djelatnosti te podijeljeni u šest geografskih regija.

U svijetu gdje je fokus na “digitalnom” nikad veći, a razvoj novih digitalnih tehnologija nikad brži, ovakav oblik istraživanja predstavlja temelj za donošenje nužnih odluka u pogledu pristupa digitalnim strategijama te njihovoj implementaciji. Odgovori ispitanika pri tom su grupirani u pet ključnih područja:

Pozicija Hrvatske na europskim ljestvicama digitalne konkurentnosti

Od kad je Europska komisija sustavno počela pratiti digitalni napredak država članica kroz Indeks digitalnog gospodarstva i društva (DESI), Hrvatska nikad nije ostvarila iznadprosječan rezultat pa tako ni prošla godina nije bila izuzetak. Prema DESI indeksu za 2021. godinu, Hrvatska se nalazi na 19. mjestu od ukupno 27 država članica Europske unije te je ostvarila pomak za jedno mjesto u odnosu na prethodnu godinu.

Najbolji rezultat Hrvatska je ostvarila u segmentu Integracija digitalne tehnologije gdje je zauzela 13. mjesto, no vidljivo je da postoji prostor za napredak u ostalim kategorijama, prvenstveno u kategoriji Digitalne javne usluge gdje Hrvatska najviše zaostaje za ostalim članicama i zauzima tek 24. mjesto. Hrvatski digitalni indeks, koji duboko analizira digitalnu spremnost aktera na hrvatskom tržištu, daje jasniji uvid u uzroke takvog stanja te u konačnici pruža preporuke i smjernice za fokusirano i efikasno poboljšanje digitalnih kapaciteta.

Digitalna transformacija u Hrvatskoj 2021. – sažetak najvažnijih rezultata

Ovogodišnje istraživanje očekivano je pokazalo određene napretke u shvaćanjima i stavovima u odnosu na prethodne godine, no iz rezultata je vidljivo da je potrebno dodatno osvijestiti važnost digitalne transformacije te povećati napore, sredstva i vrijeme uložene u njenu provedbu.

Hrvatski gospodarstvenici imaju sve bolje razumijevanje sveobuhvatnosti pojma digitalne transformacije na koji više ne gledaju isključivo kao na digitalizaciju postojećeg poslovnog modela i/ili analognih procesa, odnosno postepeno postaju sve više svjesni da uspješna i kvalitetna digitalna transformacija obuhvaća i mnoge druge aktivnosti kao što su integracija i optimizacija IT sustava, jačanje digitalnih kapaciteta zaposlenika kroz treninge i edukacije te razvijanje novih digitalnih poslovnih modela.

Stanje digitalizacije hrvatskog gospodarstva je u 2021. godini ocijenjeno s prosječnom ocjenom 2,59 te je vidljiv blagi porast u odnosu na 2020. godinu kad je prosječna ocjena iznosila 2,52. Usprkos pozitivnom trendu, ukupna ocjena i dalje nije na zadovoljavajućoj razini, a tempo rasta je vrlo spor te je jasno da postoji značajan prostor za napredak u sljedećim godinama. Što se tiče ocjene stanja digitaliziranosti administracije javne uprave u Hrvatskoj, ispitanici su ponudu e-usluga za građane i pravne subjekte ocijenili s prosječnom ocjenom 2,78. Vidljiv je blagi porast u odnosu na 2020. godinu kad je prosječna ocjena iznosila 2,73, no kao i kod ocjene stanja digitalizacije gospodarstva, radi se o vrlo maloj promjeni pri čemu ne bi bilo poželjno da u narednim godinama potencijalno dođe do stagnacije na ovom području.

Za većinu poduzeća digitalna transformacija se nalazi u top 10 tema po važnosti, ali za samo 3,7 % ispitanika ona predstavlja glavni prioritet. Važno je naglasiti razliku u odgovorima s obzirom na veličinu poduzeća – digitalna transformacija je najvažnija ili u top 3 najvažnije teme kod 44,6 % velikih poduzeća, za razliku od 32,7 % srednjih poduzeća. Ovakva segmentacija govori da velika poduzeća ipak više promišljaju o transformaciji u odnosu na srednja poduzeća te istu više prioritiziraju u svojim planovima.

Istraživanje je pokazalo da su najveće prepreke hrvatskih poduzeća u provedbi procesa digitalne transformacije nedostatak vremena za njeno provođenje, prevelik fokus na postojeće prioritete poslovanja te financijski razlozi (troškovi). Ukoliko se odluče na njenu provedbu, najveći udio ispitanika (60,8 %) smatra da će digitalna transformacija u njihovim poduzećima najveći utjecaj imati na zaposlenike dok je na drugom mjestu istaknut očekivani utjecaj na sam poslovni model poduzeća (39,6 %).

Iako se digitalna transformacija smatra značajnom prilikom za napredak poslovanja, još uvijek samo manji broj poduzeća u Hrvatskoj ima razvijenu strategiju digitalne transformacije. Pri tome je ipak primjetan trend rasta onih koji imaju razvijenu strategiju na 24,2 % u 2021. godini  u odnosu na 2020. (17,7 %) te 2019. godinu kad je samo 15,3 % poduzeća imalo definiran strukturirani put ka digitalizaciji. Istraživanje je pokazalo kako čak 70,3 % ispitanih poduzeća smatra da njihovi zaposlenici tek djelomično imaju potrebne kvalifikacije za provedbu digitalne transformacije, pa stoga povećanju svojih digitalnih kapaciteta nastoje doprinijeti kroz pojačane edukacije zaposlenika o digitalnim temama te kroz korištenje usluga vanjskih konzultanata.

Kao ključne rezultate koje su ostvarili provedbom digitalne transformacije ispitanici su izdvojili digitalizaciju poslovnih procesa, efikasnost odnosno niže troškove postignute kroz optimizaciju poslovnih procesa te korištenje novih tehnologija i trendova tržišta.

Zaključci digitalne transformacije u Hrvatskoj 2021.

Rezultati istraživanja pokazuju da hrvatski gospodarstvenici sve bolje razumiju pojam digitalne transformacije odnosno shvaćaju da ona predstavlja jedan opsežan proces kojem je potrebno strateški pristupiti. Ovaj pozitivan pomak je potencijalno pridonio i osrednjim ocjenama stanja digitalizacije hrvatskog gospodarstva i javne uprave s obzirom da s porastom razumijevanja dolazi i do rasta očekivanja, a ubrzani razvoj i prihvaćanje tehnologije od strane inozemnih konkurenata može samo negativno utjecati na sveukupni dojam ukoliko u Hrvatskoj dođe do stagnacije na ovom području. Pritom postoje velika očekivanja od javne uprave da postavi temelje procesu digitalizacije odnosno donese konkretne mjere kojima će osigurati kvalitetnu digitalnu budućnost u Hrvatskoj.

Na razini države je stoga potrebno postaviti temelje hrvatske digitalne budućnosti koji će imati pozitivan i poticajan utjecaj na poslovanje poduzeća te također građanima omogućiti jednostavniju i efikasniju komunikaciju s državom. U nastavku se nalaze neke od ključnih političkih i društvenih mjera koje je potrebno poduzeti u što skorijem roku.

Na temelju provedenog istraživanja odnosno iznesenih iskustava, stavova i očekivanja velikih i srednjih poduzeća u Hrvatskoj, u nastavku se navode mjere koje poduzeća mogu poduzeti kako bi poboljšala svoju digitalnu konkurentnost i time znatno unaprijedila svoje cjelokupno poslovanje.

Studija je besplatno dostupna na Apsolon web stranici te stranici Hrvatskog digitalnog indeksa. Apsolon je, također, napravio i https://digitalni-indeks.hr/ za mjerenje digitalne spremnosti pomoću kojega sva zainteresirana poduzeća mogu besplatno izmjeriti svoju digitalnu spremnost. Popunjavanjem upitnika jednim klikom dolazite do kompletnog izvještaja za vaše poduzeće s preporukama i smjernicama za poboljšanje digitalne spremnosti. Za one koji žele više od toga, stručnjaci Apsolona stoje na raspolaganju za razradu modela digitalne transformacije po mjeri svake organizacije.

Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja uputilo je na savjetovanje Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o javnoj nabavi (ZJN), s ciljem efikasnije i ekonomičnije provedbe postupaka javne nabave i poboljšanja pravne zaštite. Najviše prašine digao je prijedlog povećanja naknade u žalbenom postupku, a hoće li najavljene izmjene polučiti rezultate svakako treba sagledati u kontekstu javne nabave u praksi.

Što nam donose promjene?

Sadašnjim zakonskim odredbama moguće je podnijeti žalbu u papirnatom obliku, a tako izjavljenoj žalbi treba duži vremenski rok za slanje i zaprimanje od strane Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM), stoga veliki iskorak naprijed predstavlja uvođenje obaveznog podnošenja žalbe u elektroničkom obliku.

Ovom izmjenom ubrzala bi se i provedba postupaka javne nabave za 5 dana budući da bi se rok mirovanja na odluku o odabiru u kojem naručitelj ne smije sklopiti ugovor s odabranim ponuditeljem skratio s dosadašnjih 15 na 10 dana.

Izmjenom Zakona predviđeno je da DKOM može odbaciti žalbu koja ne sadrži bitne elemente i to bez upotpunjavanja žalbe, što će ukloniti manjkavost sadašnjeg zakona koji omogućava žaliteljima odugovlačenje procesa javne nabave. Koliko su dosadašnje neutemeljene žalbe usporavale proces javne nabave svjedoči i slučaj iz Izvješća o radu DKOM-a za 2020. godinu u kojem je navedeno kako je izjavljeno 18 neurednih žalbi od strane istog žalitelja, bez da je pritom naveo ili opisao nepravilnost na koju se žali.

Kada je riječ o izjavljenoj žalbi na dokumentaciju o nabavi, po trenutno važećem zakonu, naručitelj mora odmah zaustaviti postupak javne nabave. Po prijedlogu izmjene je pak omogućeno naručiteljima da nastave postupak nabave ukoliko žalba nije dopuštena ili je očito nepravodobna, sve do faze donošenja odluke o odabiru ili poništenju, čime bi se značajno ubrzao proces.

Isplati li se žaliti na postupak javne nabave?

Nisu sve izmjene dočekane kao dobrodošle i tome u prilog govori polemika u stručnoj javnosti koja se događa ponajviše zbog načina određivanja visine naknade za pokretanje žalbenog postupka.

U sadašnjem zakonu, u naknadama za žalbu na dokumentaciju o nabavi, postoji samo jedna naknada i iznosi 5.000 kuna, dok kod ostalih faza nabave (otvaranje ponuda, odluku o odabiru i dr.) naknada ovisi o procijenjenoj vrijednosti predmeta nabave. U prijedlogu izmjene zakona više ne postoji jedinstvena naknada za žalbu na dokumentaciju o nabavi.

Sukladno prijedlogu izmjene zakona žalitelj je obvezan platiti naknadu za pokretanje žalbenog postupka u iznosu od: 

Što možemo očekivati u praksi?

Zamislite scenarij u kojem želite uložiti žalbu na odluku o odabiru za nabavu procijenjene vrijednosti iznad 100.000.000 kuna. Vodeći se “starim” Zakonom o javnoj nabavi, pripremiti ćete 100.000 kuna za žalbenu naknadu nesvjesni da prema prijedlogu novog zakona ova naknada sada iznosi 500.000 kuna, što je povećanje za 500%. U tom trenutku vjerojatno ćete odustati od podnošenje žalbe. 

Kada je riječ o žalbi na dokumentaciju o nabavi tada su te razlike još i dramatičnije, pa ćete primjerice na nabavu iste procijenjene vrijednosti, po novom prijedlogu zakona platiti istih tih 500.000 kuna umjesto dosadašnjih 5.000 kuna.

Sukladno informacijama u Izvješću o radu DKOM-a za 2020. godinu, trećina svih žalbi odnosi se upravo na dokumentaciju o nabavi, od kojih je visokih 40% žalbi usvojeno! To znači da je veliki broj nepravilnosti u javnoj nabavi spriječen na vrijeme, a koliko je realno da će se takav trend nastaviti s novim prijedlogom naknada, procijenite sami.

Pored ponuditelja koji će biti obeshrabreni prozivati nepravilnosti u dokumentacijama, očekujemo i efekt na naručitelje koji će biti itekako motivirani na izradu dokumentacija s bazičnim kriterijima ekonomski najpovoljnije ponude, a sve kako bi izbjegli žalbe i posljedično plaćanje opterećujućih žalbenih naknada ukoliko naprave grešku. Strah od žalbi bi mogao natjerati naručitelje da idu linijom manjeg otpora i samo zadovoljavaju zakonsku formu bez puno inventivnosti, čime će izostati izrada specifičnih i kompleksnih kriterija za odabir ponuda koji omogućuju stvarno natjecanje ponuditelja koji njeguju i kvalitetu pored cijene. 

Dodajmo tome i činjenicu da je u žalbenom roku moguće zaprimiti i više žalbi na isti postupak javne nabave, te ukoliko DKOM prihvati sve te žalbe, naručitelj će morati platiti visoke naknade za svaku od njih, a gdje su još i troškovi odvjetnika. Kada ovo stavimo u kontekst malih naručitelja koji nemaju educirane stručnjake ovakvo visoke naknade značit će velike probleme za njihovu egzistenciju.

Stručnost osoba koje vode postupke javnih nabava nikad nije bila važnija nego sada!

S pravom se postavlja pitanje hoće li ovakvo povećanje žalbenih naknada ubrzati postupke javne nabave, ali na uštrb smanjenja kvalitete dokumentacije o nabavi i u konačnici odabira manje kvalitetnih izvršitelja ugovora.

Podnošenje žalbi nije i ne smije biti svrha da bi se opstruirao postupak javne nabave već osiguranje provođenja  postupaka koji poštuju načela tržišnih natjecanja kako bi svi imali jednak tretman odnosno da bi se spriječila diskriminacija kako domaćih tako i stranih ponuditelja, tražili razmjerni i objektivni dokazi sposobnosti te poštovala transparentnost postupaka.

Kako je još uvijek riječ o prijedlogu nacrta izmjene zakona, valja pričekati konačnu verziju zakona i eventualna usvajanja komentara stručnjaka i javnosti, ali gledajući buduću perspektivu, jedno je sigurno; nikada do sada nije bilo važnije imati iskusne i snalažljive stručnjake za provedbu postupaka nabava koji će vam osigurati efikasnost postupka i ostvarenje ciljeva nabave, bilo da ste na strani naručitelja ili ponuditelja, a bez vrtoglavih žalbenih naknada.