Osim što označava nove prioritete Europske unije u narednom sedmogodišnjem periodu, novo programsko razdoblje ključno je i za nedaće koje su pogodile Hrvatsku. Dugotrajna korona kriza, a potom i dva razorna potresa, značajno su ugrozile funkcioniranje cjelokupnog gospodarstva, središnje države te lokalne samouprave. Stoga ne čudi da mnogi upravo 24,5 milijardi eura financijskih sredstava dostupnih Hrvatskoj u sljedećih sedam godina vide kao glavnu polugu oporavka i razvoja do 2030.
Međutim, veliki iznosi financijskih sredstava sami po sebi ne moraju značiti i ubrzani razvoj Hrvatske, pri čemu bi nestručno upravljanje alokacijom moglo značiti i propuštanje generacijske prilike za priključenje uspješnijim i razvijenijim članicama Europske unije. Stoga je sada važnije nego ikada prije racionalno i razvojno orijentirano distribuirati planirana sredstva kako bi se osigurao najveći mogući efekt investicija. Pametna, ali i brza raspodjela sredstava bit će ključna za oporavak gospodarstva, dok će ponavljanje istih omaški iz prošlog programskog razdoblja pokazati da Hrvatska nije puno naučila na svojim greškama.
Adekvatna raspodjela sredstava
Prije svega, pri programiranju i planiranju, provedbena tijela se nalaze pred dilemom u kojem omjeru alocirati sredstva između javnog i privatnog sektora. Ako znamo da oko 80% javnih investicija u Hrvatskoj dolazi iz kohezijskih fondova, jasno je da je pritisak za zadržavanjem značajnog kolača u javnom sektoru ogroman. Tako je i u prošlom programskom razdoblju veliki naglasak stavljen upravo na projekte javnog sektora, pa su, sukladno procjeni Hrvatske udruge poslodavaca, “javna poduzeća odnosno administrativne jedinice lokalne samouprave privukli mnogo više novca iz EU fondova od privatnih poduzeća, i to u omjeru 70 prema 30”. Međutim, to se nije dogodilo zbog manjka projekata u privatnom sektoru, štoviše njih je bilo na pretek, već je način programiranja i planiranih alokacija unutar operativnih programa determinirao i iznose koji će biti dodjeljivani sukladno tipu prijavitelja. Tako prema procjeni HUP ICT udruge samo za projekte povećanja konkurentnosti kroz nabavu informacijsko komunikacijske opreme spremno je za stotine poduzetnika s ukupnom vrijednosti ulaganja u iznosu od 400 milijuna eura. Također, za projekte nabave nove proizvodne opreme te izgradnje pogona za mala i srednja poduzeća (koja čine 99% svih subjekata) bilo dostupno svega 3 milijarde kuna, odnosno 3,7 % dostupnih sredstava programskog razdoblja. Valja naglasiti kako su opisani poduzetnički projekti sufinancirani sa svega 35% ili 45% potpore, što automatski znači i velika dodatna ulaganja od strane poduzetnika. Međutim, isto nije slučaj s projektima u javnom sektoru koji su financirani s 85%, odnosno 100% potpore. Dostupnog novca će biti na pretek, no kako bi se ostvarila dodatna vrijednost ulaganja, on mora biti efikasno potrošen. Stoga je nužno planirati i alocirati mnogo više sredstava za poduzetničke projekte, koji, zbog činjenice da u investiciju moraju uložiti vlastita sredstava, gotovo nikada neće pokrenuti projekt koji se ne isplati ili nije tržišno opravdan.
No, povoljnija raspodjela sredstava prema privatnom sektoru ne smije biti samo “umjetna” tako da se sredstva preliju prema tvrtkama isključivo u vidu financijskih instrumenata, odnosno potpora kroz zaduživanje. Iako su ovakvi oblici potpora također dobrodošli, a prvenstveno u trenutku kada su poslovne banke nesklone intenzivnoj alokaciji kreditnog zaduženja, upitna je njihova učinkovitost u okolnostima u kojima se nalazi hrvatsko gospodarstvo. Poduzetnicima je potrebno olakšati investicije u razvoj poslovanja, nabavu najsuvremenije opreme te istraživanje i razvoj, a to će biti puno lakše dodjelom bespovratnih sredstava.
Ključno aktiviranje dionika
Gore opisano dovodi nas i do drugog važnog segmenta, a to je izrada operativnih programa i Nacionalnog plana za oporavak i otpornost, koji predstavljaju okvir za raspisivanje natječaja, a koji se moraju usuglasiti s Europskom komisijom. S obzirom na to da je značajna izmjena operativnih programa nakon njihovog usvajanja praktički nemoguća, ključno je u procesu programiranja uključiti što je moguće više dionika, a kako određeni sektori ne bi ostali zakinuti. Upravo je opisano bio slučaj u programskom razdoblju koje je za nama, a u kojem je sektor hrane i pića ostao omaškom izostavljen iz prihvatljivih djelatnosti za mjere povećanja energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih izvora energije. Tako je administrativnom greškom, bez i jednog valjanog razloga, za više od 3.000 gospodarskih subjekata onemogućena prijava projekata u segmentu energetike. Potrebe korisnika najbolje se mogu determinirati i anticipirati njihovim uključivanjem u planiranje te je zato nužno da operativni programi prođu i šire javno savjetovanje kako bi svi potencijalni prijavitelji mogli dati svoje sugestije i prijedloge na ključne dokumente koji će određivati distribuciju više od 24,5 milijardi eura u narednih 10 godina.
Zaključno, transparentnost i brzina bit će ključni. Provedbena bi tijela trebala napokon početi ažurno objavljivati planove pokretanja novih natječaja, a sve kako bi potencijalni korisnici imali dovoljno vremena za pripremu opsežne projektne dokumentacije. Ozbiljna priprema projekata traje najmanje pola godine, pri čemu ista iziskuje veliku količinu financijskih i ljudskih resursa. Jedino će pravovremene informacije o planiranim natječajima, ali i brza evaluacija i dodjela bespovratnih sredstava za prijavljene projekte omogućiti dobro, efikasno i svrsishodno iskorištenje sredstava. Ako vam je potrebna pomoć ili savjet u ovom segmentu, obratite se našim stručnjacima.
